Pokreće Blogger.

Roman 4# - Oči bez boje

by - nedjelja, studenoga 30, 2014



Slikan je sa nekom droljom, dok je moja profilna slika svjetlijih tonova u pozadini.
Užasno me pogodio, poslala sam mu poruku:
Filipe, vidim da ti je lijepo,uživaj, no nije fer da me se ni ne sjetiš -
Odgovorio je nedugo zatim, odgovor je bio još gori...

- Gledaj, moji su starci morali otici, no ja ti to nikad nisam rekao jer si drolja. Stalno plazis za onim Ivaniom, dok i mene zavodis. Prozirna si i jadna. I da dao sam ti krv jer mi je bilo zao da umres. I da ne javljaj mi se, vise, nikada! -  Nisam znala, trebam li plakati ili vrištati. Zavodim? Ja sam ga vidjela kao prijatelja, a Ivan je... cek', on je bio ljubomoran cijelo ovo vrijeme? Mogao mi je reći!

Uzela sam svoje stvari i otišla na bus, do Ivana, željela sam s njim razgovarati. Konačno sam došla do njegove ulice, problem je što nisam znala koja je njegova zgrada, točnije stan. Otišla sam do prve zgrade, slova su bila tako loše isprintana, da nisam vidjela prezimena, odlučila sam mu poslati poruku - Hei, u tvojoj sam ulici, izađi želim razgovarati - nedugo zatim dobila sam poziv. Od mame, nisam se htjela javiti, no, brine se javiti ću se. - Sara, jesi dobro? Gdje si? S kim si? - Mama, smiri se kod Ivana sam - Kojeg Ivana? - Onog koji me je pokupio - Ne laži, Ivan je ovdje, smjesta da si se vratila doma! - Kod nas je? - Da kod nas, požuri doma! - poklopila je slušalicu. Otišla sam na bus.

Zar Ivan misli na mene? Zašto bih on meni doš'o? Možda se i ja njemu sviđam? Ma ne, ima puno ljepših cura. Zašto? Sigurno ima neka veza, ne bih on bez veze došao meni, kada sam ja išla njemu. Baš me zanima što želi od mene... Konačno sam došla na stanicu, malo sam ubrzala korak da ga što prije vidim. Njegove zelenkaste oči, smeđu kosu, u kojoj uvijek ima 3 tone gela... koje ja više neću moći gledati kao zelene, sada su više crne, kao i njegova kosa. Ispred ulice je stajo neko visok, s velikim buketom crnih ruža, vjerojatno su crvene kao i neki poklon, izgleda kao bombonjera. Baš slatko... za koji korak to lice mi se učinilo poznatim! Nije valjda to Ivan!

Prišla sam, svega korak - dva, to je bio on. Prišla sam mu i spustila pogled prema podu, sram me je, iako je ovo preslatko. - Bok - rekao je, podigla sam glavu - Hei - nasmijala sam se - Nadam se da se više ne ljutiš jako, donjeo sam ti nešto. - Pružio mi je poklone i poljubio me u obraz - Hvala ti! Nisi trebao - Osjećam se tako divno - Idemo... khm... u slastičarnu? Ja častim! - Može. - ovo je tako, slatko, no ja se sramim da nešto pretjerano govorim, iako volim brbljati. - Samo da ostavim ovo doma - ubrzala sam korak i razmišljala se dok sam ulazila u dvorište. Ovo je spoj? Ako je ne mogu ići ovakva, no već me je vidio u ovoj neuglednoj trenirci i staroj majici. Samo ću rep popraviti.

Tek što sam ušla u kuću mama je počela s pitanjima, nisam htjela slušati pa sam se požurila Ivanu. Otišla sam do njega, primio me je za ruku, i lagano stisnuo, od uzbuđenja sam ja njegovu ruku, zgnječila. No nema veze... valjda. Kada smo došli nisam htijela puno trošiti pa sam uzela kremšnitu. - Htio sam se na ovaj način ispričati za sve - Ovo je isprika? Ne spoj? - Ma, već ti je oprošteno - lagano sam se nasmijala. Pričali smo neko vrijeme, konačno smo završili - Kada imaš trening? - Sutra u 20:15 - Mogao bih te ja voziti - To bih bilo super, ja i on na motoru, super romantično -  Naravno, no pazi kako voziš! - ustali smo se i krenuli van, izašli smo na ulicu i držali se za ruke. Slučajno sam se spotaknula, primio me je za bokove i približio sebi, naše usne razdvajao je tek nekoliko milimetara.

Ovo je kraj ovog pogljavlja.
Uzbuđeni?

Vidimo se :'3
Hanna xoxo ♥ 



You May Also Like

1 komentara

  1. Voma uzbudjeni.Jedva cekam sledeci deo.Prica je cool i stvarno ima nesto sto me privlaci da citam ovo.

    OdgovoriIzbriši